NAZIV I SADRŽAJ - Copyright by Elfrida M.Mahulja
DON'T WORRY BE BODUL!
URA
Blog
četvrtak, listopad 22, 2009


ne vidiš joj lica
na kojem više nema izraza
sva se u svoju suknju
skrila
usjenila
bijela od straha 
nijema
sklopljenih ruku 
ne u molitvi
u kršenju
iskušenju
u iščekivanju
čizme među grudima
i masnih brkova
unesenih među modrice
i podljeve pod dupljama
iz kojih onomad
svjetlucale su oči srne
s krivom predodžbom o tome
što te čini

ženom.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
subota, listopad 17, 2009



zapravo tek danas shvaćam
Petra Pana 
i njegovo uporno odbijanje
odrasti
i tek danas shvaćam kako
ljudi cijelo vrijeme griješe
uvjereni da su bajke
dječje štivo

djeca bajke ne trebaju!
djeca bajku žive
djeca bajku snivaju
djeca bajka jesu

mi smo ti odrasli
u dječju bajku upali
poput zlih likova
pa ih plašimo noću
svojim ludostima
svojim ratovima
i svake vrste gadostima

kapetani Kuke bez ruke
skriveni u ormaru
svakog djeteta!

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 21, 2009


konstantno sam 
potresena
do vrha ispunjena
svojim i suzama
tuđim
nasmiješena - usput
kako se ne bi
rugali mojoj 
slabosti.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 22, 2009



postoji vjetar ovdje na plutajućoj
polutki davno izronjene školjke
pod padinama vilinske planine
čiji se vrhovi kao snijegom bijele
u noći obdarenoj mjesečinom
- usred ljeta
i postoji taj vjetar, besramno
topao dok dodiruje tijelo
koje za dodire više ne mari 
čineći sve dužima razdoblja šutnje
- tijelo šuti s predumišljajem

tek vjetar
neki novi koji nosi mirise pustinje
i zvukove da naslućivati 
neupoznate, a zastrašujuće slobode jednog
beskrajno velikog NIŠTA
dokle god pogled doseže
kao posve novo iskustvo
kojega ljeto ovaj put
donosi
s padina vilinske planine

s predumišljajem
naslućujem.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:32 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 16, 2009


bila je subota kada je
nebo prolijevalo krokodilske suze
nad zemljom koju naseljavale su
same muze
i muzičari, naravno
ja sam kao i obično sama sa sobom
pušila lulu mira 
koja je išla od ruke do ruke
uokolo
od lijeve ka desnoj i obratno,
naravno
dim se dizao uvis nešto sporije
nego obično
valjda zbog težine uzdaha
pretilog oblaka
koji se tu našao sasvim slučajno
naravno
i ridao
ridao
bez prestanka - naravno.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 00:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 11, 2009


u dronjcima stoje intelektualci poslušno 
u redu ispred svog omiljenog kontejnera
za pet ambalažu
njegova im žarka žuta boja grije promrzla
srca
s lancima zveckaju dječaci u obližnjem parku
čekajući nervozno potencijalnu žrtvu
nekoga tko još ima osobnost
koju mu žele oduzeti silom
s par udaraca
iza ugla stidljivo provirujemo 
srameći se roditelja iz prve strofe
plašeći se svoje djece iz druge
tražimo odgovore na pogrešnim mjestima

ne pitajući ništa
kao i obično!

sjene zaustavljene u sazrijevanju
ne nauče nikada
kako prolaziti kroz zidove koje podigli su 
ljudi - nekada.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 9, 2009


prilično sam dugo živjela u uvjerenju
kako je moj otok moj mali brod
prepuštena sanjarenju
uživajuć' u ljuljuškanju
prozirnih valova
gledajući graciozan let galebova...

samo neka šute
da zadrže ljepotu 

prilično mi je dugo trebalo
da shvatim
kako moj brod nije moj već odavno
i kako valovi kraj mene samo prolaze
i nekom drugom odlaze 
iz ruke jesti (prodane morske duše!)

i tek danas shvaćam
da je teško ušutkati galebove

pa i po cijenu gracilnosti
i ljepote!

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 23:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 6, 2009



sasvim rijetko silazim u grad
nikada bez dobrog pravog razloga
a kad krenem iza prvog ugla
uvijek ista sjena urinira po hlačama

ja se ne obazirem

prolazim kraj mjesta na kojem ubili su anđela
tu se svaki put o istu suzu spotaknem
sasušenu mrlju krvi tiho dotaknem
a kad se podignem

ugledam svoj grad

on za mene ne mari
već se ludo zabavlja
povlačeć' za rep
Sotonu.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 31, 2009


danas je zaplakalo dijete
iz onog dječjeg inata
kojega samo djeca znaju
tako dobro koristiti za
manipulaciju roditeljima.
oni pak, već u godinama
nemaju živaca za te
performanse malenog
glumca, no imaju psa
sjevernog vuka
čije ih zavijanje smiruje.
on, privezan za dječja kolica
za razliku od roditelja
dječji plač razumije

pa mu s time u vezi
na isti način, promptno
odgovara.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 23:34 |Komentiraj | Komentari: 0


koseći vrt 
uz nesnosnu buku svog 
malog stroja za ubijanje
trave
odmaram
ne razmišljam
ne čujem
...

zaboravljam na
ideale
i zapravo
nije mi ni stalo
hoće li itko

spasiti
ovaj svijet
u malom


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 00:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 29, 2009



da mi je znati odakle su mi danas
na pamet pale usne zrele višnje
ne mogu prestati misliti o njima
o usnama - sočnima

pa sam krenula razmišljati 
tražiti uzroke
zašto meni - ženi
na um padaju usne za ljubljenje

i dokučih
fale mi
zdrave, pune usnice
da se s njima mimoilazim

jer vani je sve puno nekih
napućenih, ružnih tvorevina
što nikako na višnje ne podsjećaju
što ne podsjećaju na grešnost crnog vina

vani šetaju djevojke 
kojima probušen je pupak
kao da se natječu
koja će pod nosom

nositi veći šupak

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

ljudi su
postali ludi
od straha
od gladi
i nedostatka
siće
kojom se kupuje
bon za mobitele
s handsfree equipmentom
kako bi
osim što su ludi
dokazano
tako i izgledali
dok hodaju
ulicom 
ne gledajući nikamo
i žustro polemizirajući
ni s kim
gestikulirajući
uvjerljivo!
ljudi su postali ludi
prekonoći
i to od puke ludosti
koju su ovamo donijele
dal' krave, dal' ptice
uvezene dakako
iz razvijenog svijeta
kriomice
planski
i sve je prekonoći
postalo gospodski 
i damski
kao u filmu
izvjesnog Kventina
- garantirano uvijek
krvi do koljena
spaljenih likova
dovoljno frikova

samo normalnog
čovjeka
nigdje...
nigdje osim na
grobljima.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 27, 2009


ma hajde molim vas!
što mi sve pretvarate u 
brojeve!?
od njih mi se vrti u glavi
i dobivam mučnine
opake!
i što su vas spopala
ta debilna mjerenja
svega i
svačega!
ako nemaš velikog
imaš maloga
i stvar riješena!
maknite dakle brojeve
iz moje blizine!
kod mene je sve
vrlo jednostavno

ili imaš ili nemaš
ili jesi ili nisi
i točka.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 23, 2009



ovo je doba jesenjih ljeta
i ljetnih zima a zimskih proljeća
ovo je doba proljetnih jeseni
izumrlih trubadura
pjevača bez sluha od kojih
venu mikrofoni
cvijeća u bojama koje su jestive
kako piše na deklaraciji
i nejestivog voća i povrća
iščezlih mirisa i blijedih prizora
koje upravo gledamo
doba ovo je u kojem s visoka

na nas gledaju
usitnjene duše
malih očiju.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 21, 2009


ribar svoju mrežu više ne plete
mrežaste su samo još čarape
koje krase glatke noge dama
sumnjivih interesa i preokupacija
koje dakako vole posjećivati
riblje restorane
u kojima se poslužuje pizza
s komadićima morskih bića
ulovljenih na talijanskoj strani
Jad(r)ana
ribar je umro prošlog ljeta
ugledavši sredozemnu medvjedicu
za koju je mislio da je čista
izmišljotina 
te je od iznenađenja pao u more
gdje ga je progutala
velika bijela psina
kakvih u Jad(r)anu ne bi trebalo
biti...
sredozemna se medvjedica pak
nije nimalo uzbudila radi ružne
ribarove sudbine
sretna naime, što psini baš ona
nije postala obrokom
zaronila je brzinom munje u
dubine
plavog Jad(r)ana...

više je nisu vidjeli.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 20, 2009



nema tome odveć dugo, kada mi je frend, 
onako, iz zafrkancije poslao razglednicu
iz Tuzle
na njoj ćevapčići u somunu, mirišu neodoljivo
- na sjećanje
prvo, da odmah razjasnim, ja sam fan ćevapčića
drugo, sjećaju me na pokojnog Plešea
(kod njega se na porciju, strpljivo čekalo satima)
sjećaju me na nesuđena susjeda iz ratnih godina
Sarajliju s tipičnim smislom za humor
koji je svoje najbolje godine
(u nedostatku alternativne solucije)
odlučio odigrati za Kanađane
(daleko brate za mene, tako je i on još za
života postao moje sjećanje)
i konačno,
sjećaju me kako smo u ona prezrena vremena
ma što sad pričali, ma što sad htjeli

ako ništa drugo
barem bolje jeli!

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 16, 2009


pogled kroz prozor izgubio je smisao
prestao je donositi mir
radio ne slušam
zašto dati priliku i tim malim ljudima
u kutiji
da me lažu bezočno
danonoćno
televizor je prestao biti korisna
stvar već odavno
otkad si je dopustio postati perjanicom
"ratnika" s mrkvom u hlačama
i figom u džepu
novine su nepismene
pa me sram čitati
i sve u svemu ljudi moji
nemaš koga pitati

tko je ovdje lud!!?
... i hoću li ikada više napisati
neki nježan stih... od kakvoga
zatreperi srce?

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 14, 2009


rapidno tonem 
i bojim se utopit ću se
u bujici
papira obojanog starošću
na kojeg su se 
kao na mirišljavi obrok
obrušili knjiški moljci
nezaustavljivom strašću
tonem
rapidno
u tuđem nemaru
smeće s poda pokušavam
pretvoriti u nešto važno
kronološki poslagano
u ormaru

u moj vlastiti
hand made disaster
egzibicionizam
egzistencijalizam
evolucija kaosa
u tobože moderno doba.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 13, 2009


nisam još sasvim načisto
sa sobom
gubim li razum
ili gubim razumijevanje
uhvaćena u okruženju
problema
sve manje imam vremena
za suosjećanje
s drugima...
stavili su mi ogrlicu sa šiljcima
na kuću mi napisali
pazi, oštar pas
- ja grizem bez pitanja
za mene je svaki napad postala
nužna samoobrana
ionako ti nitko više u kuću ne
dolazi iz prijateljskih pobuda
sve sam manje čovjek
sve više sam životinja
pa tako i živim
na temelju instinkta

birajući onoga kome ću
jesti iz ruke.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, srpanj 10, 2009


ovako,
prije nego započnem pisati ono
što na kraju bude pjesma
ili bar ja mislim da tako bude,
dam se u potragu za kutijom 
otrovnih štapića s filterom...
dakle, 
štapić je među usnama
i onda kroz dim razmišljam
poput indijanskih mudraca
dok pleme čeka da čuje
što pametnog imam za reći
haug!
uspravim se naglo
(štapić se dopola pretvorio u neku 
"lajnu" pepela - možda tko i to šmrče...
ovo navodim samo radi iskazivanja
dramatike i grozničavog razmišljanja
oko kućnog budžeta - 
ali ja i nemam budžet!)
a jutros
reče mi stara da je sanjala na ruskom
i da to znači kako sezona
neće biti dobra!

toliko o nadanjima...
haug!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 9, 2009


oko mene svakodnevno persone
pokušavaju koristiti birane riječi
ne bi li se tako uklopile u sliku o sebi
koju im je naslikao ne baš
nadareni umjetnik...
riječi
birane
odzvanjaju
hodnicima ruine
koja smrdi jednako kako je
smrdjela
i prije nego su je obojali bojama
u neskladu kako bi je
učinili mlađom nego što jest
riječi
birane
boje
birane
a sve izabrano
od jednoga
samozvanog a
kvazi umjetnika.

Iz podruma gmižu mutirani mravi
birači riječi uriniraju oko školjke
osinjak s vanjske strane neoprana prozora
i milijun sms poruka
ispisanih vjerojatno
samim biranim riječima...

Saluti!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 8, 2009



gromoglasna pjesma junaka već opjevanih
razlijeva se podzemljem -
junaci su, junaci.
a junaci su
pokojnici.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 7, 2009



ostali smo bez tema za razgovor
ili je to samo oslikana bezličnost
naše svakodnevice
bez događanja
i bez para da bi se događanja platila
u zadnje vrijeme previše 
sanjam
i u snovima vodim polemike i duge
razgovore
za okruglim stolom
nadoknađujem sve neizrečeno
i željene sugovornike
ostali smo bez tema za razgovor
a i one koje su prisutne već su nam
dojadile
ili nam je dojadilo i sve što nas 
okružuje
možda nam je dojadilo i što se nama
svatko poslužuje
kad god se sjeti - kao da smo kurve
ničije
i možda nam je dojadilo
biti stalno u istom toru sa stadom
kloniranih goveda
a mi još travu žvakati znamo

i bez da nam puštaju Mozzarta!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 5, 2009



...nekome se pokvario sat
pobjegao zavrtanj u pogrešnom 
smjeru
a ja sam se probudila i rekli su mi
da je ovo (New Age) novo doba

...dobro rekoh, ništa čudno
tu se doba stalno mijenjaju
i htjedoh još zapaliti svoju omiljenu
jutarnju cigaretu

...stop gospođo! u vašem je domu
pušenje zabranjeno reče mi robot
s pendrekom u ruci ljubaznim glasom
otvarajući balkonska vrata
- kao vani se smije - pušiti dakako.

s moga balkona pruža se pogled
prekrasan
masa nezadovoljnika neartikulirano vrišti
tražeći pravdu nestalu prekjučer
po njima tupo udaraju gumena crijeva
iz ruku pancirnih konjanika

nešto niže niz ulicu trojica - jedan protiv
drugoga - bejzbol palicom
udaraju petoga (četvrti pobježe glavom
bez obzira)
negdje gdje je vječni led 
motkama tamane djecu tuljana

dogodila se greška
i nekome je zavrtanj sata pobjegao
u pogrešnom smjeru
u vrijeme kada smo si tepali režanjem
spašavali se bježanjem
i nosili ništa osim kosti mamuta
ili u lošijem slučaju otkinutu granu
za samoobranu.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare


nisam se čudom mogla načuditi 
nekada
slušajući priče starih kraj komina
ili igrajući se na
seoskom guvnu s ušima puštenim
da lutaju među 
došaptavanjima starica
ja sveprisutna djevojčica
tada 
nisam shvaćala
tko su ti ljudi žednih očiju...

no, i to sam saznala
na svijetu je malo tajni
jedna sam od njih postala
ja sveprisutna
očiju žednih.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 00:44 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 2, 2009



i nikako mi nije bilo jasno onako mladoj
i naivnoj
u čemu je problem
da li u škarama ili svili rasutoj po tvom radnom
stolu, možda iglama
i koji sam to smrtni grijeh počinila
kad sam slučajno nenajavljena

upala u tvoju krojačnicu...

danas sam nešto malo starija.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 29, 2009


što sa sobom činiti
kad jedno su želje a drugo mogućnosti
po izreci nekoga s daleko više pameti
od mene
čemu stremiti
ja htjela bih se baviti ljepotom
a same mi ružne i gorke riječi
istječu kroz grafitne nokte
pretvarajući se u mrlje
na bijelom papiru
tko sam - kao da sam jučer znala
odgovor na to pitanje
a danas ponovo istražujem
sve sjene koje žive
u meni
i nijedna se ne odazove
kada je nazovem
imenom svojim
već uzmakne duboko
u tamne hodnike
bez rasvjete...
k'o u rudarsko okno.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 28, 2009


zatekli ste me u sporednom
razmišljanju
njega se hvatam uvijek
dok prolazim
sporednim ulicama
(rijetko su osvijetljene kako spada)
i stoga nepotrebno je to
vaše vrijeđanje...

u sporednoj ulici
u sporednom razmišljanju
ja
vas
jednostavno
ne 
poznajem.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, lipanj 27, 2009


kladim se
da ti nemaš pojma o suzama
ni kad ti se oči ovlaže
kladim se
da nikoga nisi ljubio usnama
ni ženu
ni dijete
kladim se

jer kako bi inače necrvena obraza
dizao sebi slavoluke od
darovanih ti kobasica

karikiram
ali ti nisi rođen sa smislom
za humor
pa ni ovu karikaturu
nećeš shvatiti
kao i obično
kladim se

i u to!

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:22 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, lipanj 26, 2009


voljela bih prestati sanjati paukove
imaju previše nogu - ruku 
čega li već
u snu je svašta moguće
i voljela bih kada bi prestali imati
lica jer,
nije baš ugodno kad likove iz noćne
more
sretneš već ujutro
namrgođene - oh kakav životni stil
za žaljenje
jer stil je usputan i manje bitan
za život
od smijeha kojemu je utvrđena
blagotvornost za zdravlje
čovjeka

što uraditi dakle s onima koji su izvrnuvši
vrijednosti
zabranili osmijehe na vlastitu ruku
i pretvorivši se u paukove
naselili mi snove!? i javu...
pitam se!

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 25, 2009


sjedimo
u oazi kanibala
i zaljubljeno si kopamo oči
za doručak na travi...
prepoznajemo se
po okusu šarenica 
u kojima je ostalo sunce,
a onda
se udaramo po ušima snažno
sve dok ne zabubnje
svi bubnjevi rata
i postanu sve što 
u stanju smo čuti,
prije nego nas pronađu
zaljubljene u oazi kanibala
dugo ćemo se 
i strastveno ljubiti
jedno drugo nahraniti jezikom
kako im ne bismo mogli reći
kada nas pronađu
u oazi kanibala zaljubljene
tko nam je ovo učinio
tko je iz nas

protjerao ljude!

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 24, 2009



preuzela sam identitet morske spužve
istiskujući kroz svojih tisuću pora
kapljice znoja s okusom mora
a mora ne okusih - ja sam tipična predstavnica
"gente di mare" iza zatvorenih škura
i kod mene vrijedi "kako još nije ura"
za uron pod površinu velike vode
nauljenu svim postojećim UV faktorima
toliko da u njoj - ribe su blijede
a morske su trave postale sijede
preuzela sam identitet osušenog ježa
sve manje me ima - još se samo bodlje drže
spasi me, nađi me brže, brže
i vrati me
iza zatvorenih škura u sigurnost mog doma
u debeli hlad -
- znaš, ljeto je koma!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 22, 2009



prazne klackalice u parku
nikome ne služe,
a cvilež pustih ljuljački
poput krika je aveti...
neka je nemirna duša
zalutala na dječje igralište
a djece niotkuda
a smijeha
a pokreta nigdje...
odozgo šumori lišće
mesnato
sjećanje se zaigralo 
lopaticom u pijesku
i povremeno pogledom
traži majku
još nerođenu...
muk.
a more? 
da more je 
plavo.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, lipanj 20, 2009


omrzla usred ljeta
zasječena oštricama
sitnih kišnih kapi
palim svijeće u potrazi za toplinom
i gledam kako se med toči
sa žlice
u vrelo crveno more 
uzburkano porculanskom šalicom
koju nisam rabila od svog vjenčanja
pa je ostala djevica
u svijetu posuđa
neukaljana China Beach

i kako da me djevica ogrije
usred vjetrovite hladne orgije

to noćas istražujem.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, travanj 7, 2009
http://bookrix.com/_mybook-elfrida_1239047472.4908900261


Usput svima veliki pozdrav i izvinjenje na ovoj podugačkoj pauzi!

No, odmak je nužno potreban, da se rasipanje riječi po blogu ne bi 
pretvorilo u nešto nalik šoping centru - previše svega na jednome mjestu :)))

Mah, mah s Otoka!

Elfrida Matuč-Mahulja/Ida (na pauzi)
Poetessa @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 30, 2009


e Marija...
jučer sam gledala zalazak sunca i sjetila se tebe.
nije se mogao odlučiti između plave i crvene...
pa su nebom mirisale ciklame... usred zime
a ja Marija...
ja se i dalje borim s vjetrenjačama
koje su u međuvremenu postale žive i
ništa baš ništa ne razumiju.
no time se ne zamaram - imam ja svog konja
za jahanje i šilo i mastilo...
i srce. ja imam srce - kako je to divno moći reći
i kako je to lijepo znati Marija.
i onda čekam, strpljivo onaj klik u glavi koji me
potjera da ti pišem ovako nešto što zamišljam
lijepim i snažnim toliko da ugrije tvoj smrznuti smješak
i pogled negdje između neba i Dunava
gdje si zadržala misao na neko davno ljeto
pa se tako griješ.
a onda se odjednom nasmiješ grohotom
jer vidiš mene kako urličem na vjetrenjače
a moj konj to zapravo i nije
moj konj je samo magare - ali mu je srce hrabro
i zovem ga Ferari!

Elfrida Matuč-Mahulja/ Krk, 30. siječnja 2009.


Poetessa @ 23:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 21, 2009


ŠTO KAŽEŠ MARIJA?

reče mi prijateljica (trebaju li se prijatelji poznavati nužno!?)
kako joj se čini da je upala u neki Kusturičin film
iz kojeg ne može izaći...
a ja se sjetim Fellinija i njegovih bravura na temu
bilo bi smiješno da nije tužno
i želim sve manje
svakoga dana
(nekad sam željela da Otok ima vesla)
sad bih da vesla mogu izbaciti kroz prozore 
svog doma
i s njime odveslati do još neotkrivenih obala
gdje ne postoji nitko tko je čuo za Kusturicu - il' Fellinija
nebitno
gdje ne postoji nitko tko nosi lice
pa tako ni licemjera
i gdje ne treba biti doktor neotkrivene psihologije
da bi se preživjelo dan
okružen nemanima beskrajnog apetita.
... a možda je dovoljno samo
promijeniti kadar - ono kao slučajno...

što kažeš na to Marija!??


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk, 16. siječnja 2009.

***

A MARIJA KAŽE:

Draga moja,
a ne kažem 'draga' radi konvencije, jer iz tog sam filma
davno izašla,
nego mi vala jesi draga, a samim tim i poznata - eto to kažem.
I da te ne znam, sada bih te znala po tim veslima.
Zamahujemo skupa, poput
robova na galijama
ili, pak, ribara kojima je život i dalje:
noć, feral, i riba daleko više od hrane.
Znala bih te po smehu, kao što te znam, po smihu,
sve i da nije telefona niti bilo kog načina da se prenese zvuk.
Znala bih te onako kako te znam - čujem te.
Da, sasvim je dovoljno umaći u svoj kadar.
To nije beg, vec potez u susret životu.
Jer, imamo mi naš film, šta će nam pravi i lažni klasici?!
U našem filmu je barka koja se napinje da se ne izvrne
pod teretom ljubavi. 
Teška je ta ljubav, kao i sve uistinu postojeće.
Lepom se ne može umaći. Znaš, mila, to ropstvo me jako bodri.

Marija Knežević/Beograd, 17. siječnja 2009.

***

GLEDAJ MARIJA

ponekad mi u ruke jednostavno doleti neka knjiga
i u njoj, kao slučajno, pronađem odgovore na
mnoga svoja pitanja... pa tako i na ono
kako ti i ja možemo biti sestre.
I onda se smijem glasno, jer se prisjetim tvojih
riječi od prošle, il' možda još pretprošle godine
a reče mi tada kako hodaš gradom: 
poput pokretne instalacije
genijalko duha!
Pa onda znam, da se svaka vrećica izbačena iz automobila
zastala na golim granama nekog usamljenog drveta usred
Srbije zajedno sa mnom 
smije tvojoj bravurozi, a onda prevrćem siću
po svome novčaniku kako bih kupila marku za inozemstvo
i poslala tebi malo sebe, pa se i ti smiješ
s obje moje mačke i sva četiri kontejnera u dinamičnim 
bojama  (pazi ovo je izraz preuzet iz autoindustrije)
ispred moje kuće - barke za bijeg
od potopa - a muž mi je stolar
i zove se Noa u snu.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk, 19. siječnja 2009.

***

JUTARNJA INSPIRACIJA

jutro je, po satu, a jos mrak -
smesan mi je koji se upinje da pise pesmu, znas ono:
'da iskoristi' sto jutro, sto tisinu, pa jos i 'momenat mraka':)
cinicna sam kad mi je hladno, priznajem, nema to veze s pesnicima
i onima koji to nisu,
nego je ponestalo one slobode da ne moras nista, da nije propalo
ni jutro ni mrak ni dan ako nesto nije 'stvoreno', zaradjeno ili bar
zakrpljeno - posle se tuzimo kako nemamo vremena jedni za druge -
jedni drugima.
tek jutarnje javljanje prijateljici. tek smisao.
nego, da ti ispricam nesto smesno, cuj,
izvadise mi jos jedan umnjak (delovalo je kao da mi zubar cupa vilicu,
bio je zapeo kao da podize betonsku plocu - koje su cudo ti umnjaci!),
ej, a nista nisam manje umna, ili ne primecujem da jesam,
vec dobih samo jos jedan bol, jos jedno to za sta ce svako reci:
'prolazno je'.
ne pamtim citate, ali sam se odmah setila Isidore:
'sve prolazi, pa i zivot'.
ma svasta mi je jos palo na pamet od manjka umnjaka
te sam ti tako za taj bol i 20 EU pride jos vise zbunjena:
sta je um? pamet? reci sta su?
ko daje ta imena, zubima i ostalom?
u ovo jutro koje nikako da svane, nikako da stanu
prisecanja: veli jedna moja mudra prijateljica
(nacisto prosvetljena otkako je povadila sve zube:))
'dva najveca izuma nasega doba su vestacka vilica i daljinski upravljac!'
nista me tako ne nasmeje kao pamet:)
neka ti je prijatna prva jutarnja! jedno od deset zapovesti zivljenja.
neka ti je sa osmehom!

Marija Knežević/Beograd, 21. siječnja 2009.
Poetessa @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2009


reče mi prijateljica (trebaju li se prijatelji poznavati nužno!?)
kako joj se čini da je upala u neki Kusturičin film
iz kojeg ne može izaći...
a ja se sjetim Fellinija i njegovih bravura na temu
bilo bi smiješno da nije tužno
i želim sve manje
svakoga dana
(nekad sam željela da Otok ima vesla)
sad bih da vesla mogu izbaciti kroz prozore 
svog doma
i s njime odveslati do još neotkrivenih obala
gdje ne postoji nitko tko je čuo za Kusturicu - il' Fellinija
nebitno
gdje ne postoji nitko tko nosi lice
pa tako ni licemjera
i gdje ne treba biti doktor neotkrivene psihologije
da bi se preživjelo dan
okružen nemanima beskrajnog apetita.
... a možda je dovoljno samo
promijeniti kadar - ono kao slučajno...

što kažeš na to Marija!??


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

***

A MARIJA KAŽE:

Draga moja,
a ne kažem 'draga' radi konvencije, jer iz tog sam filma
davno izašla,
nego mi vala jesi draga, a samim tim i poznata - eto to kažem.
I da te ne znam, sada bih te znala po tim veslima.
Zamahujemo skupa, poput
robova na galijama
ili, pak, ribara kojima je život i dalje:
noć, feral, i riba daleko više od hrane.
Znala bih te po smehu, kao što te znam, po smihu,
sve i da nije telefona niti bilo kog načina da se prenese zvuk.
Znala bih te onako kako te znam - čujem te.
Da, sasvim je dovoljno umaći u svoj kadar.
To nije beg, vec potez u susret životu.
Jer, imamo mi naš film, šta će nam pravi i lažni klasici?!
U našem filmu je barka koja se napinje da se ne izvrne
pod teretom ljubavi. 
Teška je ta ljubav, kao i sve uistinu postojeće.
Lepom se ne može umaći. Znaš, mila, to ropstvo me jako bodri.

Marija Knežević/Beograd

***

GLEDAJ MARIJA

ponekad mi u ruke jednostavno doleti neka knjiga
i u njoj, kao slučajno, pronađem odgovore na
mnoga svoja pitanja... pa tako i na ono
kako ti i ja možemo biti sestre.
I onda se smijem glasno, jer se prisjetim tvojih
riječi od prošle, il' možda još pretprošle godine
a reče mi tada kako hodaš gradom: 
poput pokretne instalacije
genijalko duha!
Pa onda znam, da se svaka vrećica izbačena iz automobila
zastala na golim granama nekog usamljenog drveta usred
Srbije zajedno sa mnom 
smije tvojoj bravurozi, a onda prevrćem siću
po svome novčaniku kako bih kupila marku za inozemstvo
i poslala tebi malo sebe, pa se i ti smiješ
s obje moje mačke i sva četiri kontejnera u dinamičnim 
bojama  (pazi ovo je izraz preuzet iz autoindustrije)
ispred moje kuće - barke za bijeg
od potopa - a muž mi je stolar
i zove se Noa u snu.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 24, 2008


u ovoj noći
jedinstvene tišine
želim svakome zaželjeti dobro
i neka svatko osjeti tračak
ljubavi, topline, i
Božićne čarolije!

voli vas Ida


Poetessa @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 16, 2008


teško je danas navući osmijeh... kao šarene, gumene čizme
protiv kiša
koje slijevaju se na nas odozgo i odozdo
u ovoj ruševnoj nakaradi, bez poda i krova 
i gdje sve je dozvoljeno, baš sve!
osim živjeti... (se mora)

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 10, 2008



(klik na sliku za više detalja o knjizi)

Zasnivanje obitelji i roditeljstvo dvije su najsvetije
stvari
u životu čovjeka – one nas spašavaju hodanja
svijetom praznih i usamljenih poput zombija
ŽIVIH, A NEŽIVIH.
Smrt djeteta je, međutim, iskušenje koje te dvije
najsvetije
stvari stavlja na najveću kušnju.
Velika rupa pokušava usisati oca i majku umrla
djeteta
ali i njihove očeve i majke kojima je ona duplo veća i
dublja.
Prvi pate i žale za svojim djetetom
drugi pate radi svog unuka, ali i svoje djece, jer što
god o
sebi mislio, cijeloga života ti si ipak
DIJETE!

Ovim riječima počinje moja knjiga "SMRT JE BABY BLUE". Ona je namijenjena svim tužnim ljudima kojima treba riječ utjehe i nade. Priča je istinita, doživljena i proživljena a rezultat je moje unutarnje potrebe koja je prerasla tu potrebu i postala poslanje.

Poznate nekoga tko je tužan, ili ste i sami tužni, nadam se da će vam ova moja priča
vratiti sjaj u očima. I sama sam na trenutak bila ostala bez njega.

Hvala!

Ida


Poetessa @ 22:42 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 8, 2008


unutar svog demode kaputa
otkrila sam još neprobušene džepove
a u njima pahulje
nepoznate godine proizvodnje
razočarana sam
pahuljama ne mogu
nahraniti golubove
silom prizemljene oblake.


              Elfrida Matuč-Mahulja/Krk


Poetessa @ 21:34 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 3, 2008



 foto by B.Bonifačić (naslovnica)

Dakle, eto i moje treće ovogodišnje knjige. Moram priznati, 2008. me je zaista iznenadila. Ili  se sve dogodilo radi postne 2007.!? Tko će ga znati. Uglavnom ovo je zbirčica mojih minijatura i haiku uradaka; a nešto će vam više reći kratki osvrt g. Milka Valenta, koji mi se ljubazno odazvao na molbu i pročitao rukopis, te o knjizi rekao slijedeće:

MILKO VALENT, književnik, Zagreb: «Elfrida Matuč-Mahulja u svojoj novoj knjizi pjesama sabire sjećanje na proteklu ljepotu življenja i ljubavi gusto strukturiranim emotivnim nabojem vidljivim u gotovo u svakom stihu. To je vibrantna lirika ljubavi i egzistencije koja se danas, nažalost, rijetko piše. Bez obzira na uvodni naputak Elfridina knjiga nije za lako čitanje, prije je to knjiga za lako uranjanje u opću potresenost bića koje se uvijek iznova čudi vlastitoj brzoj prolaznosti, onoj koja nalikuje na filigranski mediteranski haiku u drugom dijelu knjige; to je knjiga stihova koja budi proteklu sunčevu svjetlost u kojoj smo nekad skandalozno znali uživati punim plućima, a i sada bismo kada bi svijet, zemlja, more, nebo, ljudi i galebovi bili susretljiviji, naklonjeniji onom čovjeku koji se ne miri sa strašću koja je postala usputna, konfekcijska, potrošna i globalno prosječna te se je tako svojom novom, mlakom ''biološkom rutinom'' pretvorila u vlastitu suprotnost. Elfridine pjesme ekonomičnim  rasporedom stihova obuhvaćaju osviještenu nostalgiju; ona nije ljepljiva, sentimentalna, to je uzbudljiva nostalgija koja plijeni svojim strasnim mladim pogledom u ono jučer koje bi, kad bi bilo stvarne žudnje, moglo biti i ovo danas. Elfridin pak Otok, koji i u ovoj knjizi pjesama vibrira svoje rajske identifikacije, upućuje na gorku ali lijepu činjenicu da samo u rijetkim trenucima izvornog ljubavnog stapanja čovjek nije otok.» 




Poetessa @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008

                                                               Suzi


tu smo pored staklenog zida
bez vrata i brave
ti i ja i naša djeca i ljubav 
za koju nema opisnog pridjeva
a onda s one strane naša djeca 
bez nas
i ti i ja ostale same s ove strane
i sve to u isto vrijeme i jednako
bez pravog objašnjenja
sad imamo znanje koje i nije
pravo znanje već više rukohvat na
sliskom terenu
imamo vjerovanje i poneku slutnju
nakon buđenja iz sna
pune nade da postoji nešto
da postoji mjesto prolaska i susreta
između ove 
i one strane
staklenog zida bez vrata i brave
u našim očima izniklog preko noći
tek tako u trenu
koji traje beskrajno.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 20, 2008

Strašno već dugo i često pišem aludirajući na sve loše što se događa. Često me se prozove za ogorčenost - ne znam samo kako ne biti ogorčen i koji je grijeh biti ogorčen kada vidiš što se zbiva, a kako ljudi zatvaraju oči i pate od nesuosjećajnosti sve dok nesreća ne dotakne i njih same.
U takvom trenutku svi tražimo da drugi suosjećaju s nama. Jedan banalni primjer je događanje rata u Hrvata, kada smo vapili za time da drugi (druge zemlje) shvate što se kod nas događa i jako nas je rastuživalo što je to shvaćao malo tko. Sada smo mi takvi isti usprkos groznom iskustvu proteklog rata. Nismo naučili voljeti druge. I to je strašno. Naravno, teško se živi. Svaka medalja ima dvije strane. Život u Hrvatskoj postao je borba za opstanak. Sve je to jasno i prihvatljivo. No nije prihvatljiva hladnoća srca, nezainteresiranost za drugoga, uskogrudnost i sebičnost u koje smo se dali uvući. Zato zvonim na sva zvona, često se obraćam majkama:

Pogledajte svoje dijete (moje ima istu kosu kao Luka i puno na Luku podsjeća). Poljubite ga. Pomilujte po kosi. Pokrijte ga pred san. Dignite se u noći pogledati ga sa smješkom kako spava...

Lukina mama to više nikad neće moći. Ni Luke Marinca. Ni male Nike. Ni Kristine. Ni Josipa... predugi je spisak tužnih majki. A mislili smo da je rat gotov.
Ljudi budite sućutni, budite podrška roditeljima čija je tuga nezamisliva i nemjerljiva. Oni nas trebaju. Naše reagiranje na nasilje koje mora biti zaustavljeno.

Na dnu mog bloga stajat će najnoviji spot grupe "Adastra" za pjesmu posvećenu Luki Ritzu "Surovi grade".
Apeliram na vaša srca - gledajući Lukino ljupko lice - PROBUDITE SE. Razmislimo kako možemo najbolje pomoći kako žrtve ove djece i njihovih roditelja ne bi ostale dijelom statistike besmisla jedne države koja se sama prozvala RAJEM NA ZEMLJI!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 18, 2008


već godinama svud sa sobom vučem
veliku, tešku vreću
i često kopam po njoj sa zadnjim bljeskom nade
dotičući dlanom hrapavo dno vreće
gotovo odustala pipkajuć po njezinoj praznini
odjednom dohvatim nešto
u mojoj se vreći još uvijek nađe pokoji 
osmijeh sreće!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 08:41 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
subota, studeni 15, 2008
 
 
            Svakodnevno čitam razne vijesti, blogove, kolumne na internetu; a onda nekako neizbježno pročitam i komentare. Osobno komentiram rijetko, osim ako me nešto izrazito takne ili pak komentiram događaj, tekst ili nešto deseto na svoj način na mjestima gdje nisam ograničena brojem riječi ili redaka.
            No komentari na koje pretežito nailazim po blogovima i web portalima, nešto su što svakako treba početi proučavati. Tko? Ne znam, no mislim da ne bi bilo zgorega kad bi se s istima pozabavili psiholozi, socijalni radnici, policija… uglavnom oni koji proučavaju tzv. stanje nacije. Mislim da je to stanje krajnje zabrinjavajuće i ukoliko se pod hitno nešto ne poduzme, rezultat bi mogle biti sve zaposlenije ruke patologa – svekolikih.
 
            Uglavnom, nije uputno napisati ljubavnu pjesmu. Ljubav je ljigava. Nije zdravo dopustiti si osjećajan tekst, dirljiv tekst. Bit ćeš prozvan patetičnim. Svedeno pod isti nazivnik – ne treba nikoga i ništa voljeti. To je toliko otrcano. Treba biti samosvjestan, čvrst, neosjetljiv. Treba i preko leševa do zacrtanog cilja. Ne treba imati djecu jer ona jedu našu zaradu. Isto tako ne treba se ni ženiti niti udavati – jer što bi vi sebi priuštili brigu za nekoga/neku.
 
            Ne treba imati kućne ljubimce – oni su slinjavi, prljavi, puštaju dlake i to je sve u svemu strašno. U vašem idealnom domu, u kome ne želite nikoga osim sebe i povremeno nekog objekta za seksualno zadovoljavanje. Vaš dom – vaša apoteka – bez bakterija i s puno boca Domestosa, bez krokodila iz snova. Ne treba vam. Vi ste krokodil samo toga niste svjesni.
            No toliko ste hladni, grabežljivi i smrtonosni kad vam se stane na rep, da bi se i neki manji primjerak upravo spomenute vrste mogao postidjeti. Surovi ste i primitivni i to ne može promijeniti ni Scavollini kuhinja u boji koja je upravo u ovom trenutku vrh svih vrhova modnih trendova u dizajnu interijera.
 
            Sebični ste. Vaša su srca postala manja od neubranog ploda masline. Mala, crna i izgužvana. Smiješite se jedino za vrijeme karnevala kada na lice stavite masku – gumenu naravno i preskupo plaćenu. Na maskama se ne štedi.
            Školovani ste? Ni to ne pomaže. Škole su za ljude, a čovjekom se lakše nazivati, nego čovjekom biti. Svatko se danas naziva čovjekom. Taj svatko čak i izgleda poput čovjeka, no na svakom koraku i svakom gestom potvrđuje da je daleko od humanoida.
 
            Jer humanoid kao obična riječ u svojoj srži sadrži riječ human. Human znači čovjekoljuban. Gdje li se to čovjekoljublje samo izgubilo? Ah, da! Ni to se ne smije biti.
Jer ako se iskažeš čovjekoljubnim ispadaš licemjeran. Odmah će se naći netko pametan i školovan tko će za to naći i vrlo jake argumente i bez ikakva razmišljanja izvrijeđat će jadnog čovjekoljupca – jer to je blagodat demokracije: Lajati anonimno, bijesno, bez prestanka i bez kazne. Lajati na slučajne prolaznike, na blage ruke koje bi možda i pomilovale ili nahranile tebe psa bez lanca i gospodara (sloboda!). Lajati i osjećati se poput napuljskog mastifa dok se blagi prolaznici dobroćudnih namjera plaše. Lajati, lajati dok karavane koje će te u konačnici dotući i koje su te „oslobodile“, pored tebe zaokupljena dobričinama prolaze, prolaze i u beskraj odlaze.


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
           
Poetessa @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, studeni 14, 2008


U skopu Interlibera, jučer 13. studenog u 16,00 sati održana je press konferencija tvrtke «Fravero» d.o.o. iz Zagreba na kojoj je predstavljen 
novi projekt Tvrtke i 
WWAOW.com-a koji donosi u Hrvatsku posve novu 
ponudu «tiska na zahtjev» ili POD – print on demand.
 
Jedna od prvih knjiga kojima se pokreće ova vrsta ponude na teritoriju 
Hrvatske je zbirka pjesama
«Diskrecija zajamčena» Elfride Matuč-Mahulja 
s otoka Krka. Knjiga je izložena na štandu WWAOW.com-a, a kako sve funkcionira zainteresirani mogu pogledati na adresi
http://www.wwaow.com
 

Ida
Poetessa @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, listopad 25, 2008



zemlja je ova kuća od stakla
stanari njeni krvare često
zbog neznanja
slijepog vjerovanja
naš je Mojsije u odijelu luđaka
svezao kravatu ispred ogledala
pa svima po redu 
udijelio bijedu
umjesto obroka 
i poveo izabrane
u tisućitom pokušaju
kroz krvavo more
ka obećanoj zemlji
svetaca - junaka
zemlja je ova kuća od stakla
i u njoj vječni oganj gori
ova je zemlja kuća od stakla
raj u devetom krugu pakla


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 24, 2008



Rekoh si: hajde napisat ću dugačku pjesmu
Neki ljude vole dugačko.
Volim i ja, kad je u pitanju putovanje
cesta i crta, ne volim zaustavljanje.
Ljudi vole dugačke priče u zadimljenim prostorima
toliko su dugačke, da ih ne može biti previše
pa često ponavljaju istu
dok je sasvim ne istroše… govore je i u snu
Ljudi misle da je dugačko nešto jako važno
I da je teško napraviti dugaljivu tugaljivu stvar…

Pa dobro, možda je i tako.
Neću ja to sad pobijati – sjela sam sa sasvim drugom
namjerom
Ljudi vole i dugačku kosu, naročitu onakvu kakve ima
Samo na televizoru ili kojem drugom ekranu
Prekrasnu, bogatu, dobro retuširanu
Opranu ne drugim nego pravim šamponom
Jer ona to zaslužuje
I to i još mnogo toga… zato su i reklame sve dulje
Valjda i to ljudi tako vole. Ne znam.

Ljudi vole dugačke, monotone govore posvuda
Na vjenčanjima, sprovodima, političkim skupovima
U dvoranama i crkvama…
Tada naime, mogu spavati, a da im to nitko ne zamjeri
Neki postanu i slavni, njihov se san izravno prenosi
U kućanstva željna znanja i zabave
Putem svih mogućih sredstava priopćavanja
Samo nekih istina i puno dugačkih priča iz prve strofe
(rekoh vam da ih često ponavljaju)

Ljudi vole i dugačke stanke
One ih čine ozbiljnima u namjeri da njihov govor ili točka
Potraju i duže nego smo očekivali
I vole dugačke poglede negdje između sugovornika i jedne
Zamišljene vjerojatno plavuše ekstremno dugih nogu…
Ljudi vole duge noge… i duge…
Ovisno o kojim je ljudima riječ, jer ih ima više vrsta i
Određenih nuspojava koje će isto postati vrstama
Nakon što prođe jedno (naravno) duže vrijeme

Ljudi vole dugo razmišljati
Zato im dugo treba kako bi shvatili ponekad vrlo 
Jednostavne stvari
Ne nisu glupi. Samo vole i od banalnosti praviti znanstvenu disciplinu
Kako bi još dugo primali plaću sigurni da teme nikada neće iscrpsti
A i znajući da ljudi vole trakavice jer i one su duge
Toliko duge da ih ponekad i ponavljaju
Taman dok završi već su svi zaboravili što je ono 
Bilo na početku
I tako štošta prođe nezamijećeno, po dva, tri i više puta

Ljudi vole i duge redove
Jer i za njih misle da su znak nečega kvalitetnog
Tamo gdje je red dug, sigurno se čeka nešto toga vrijedno
Pa makar to bila i WC daska za 1 kunu
Al mora da je to ipak neka WC daska koja će zasigurno
Dugo trajati ili kako narod zna reći
Nepoderiva daska
Ljudi vole i duge noževe
To je zastrašujuće, ali tako je

A vole i duge cijevi.

O tome svjedoče dugi zastoji u prometu
kada se u centru Zagreba dogodi ubojstvo
Pa očevid dugo traje
„Srećom“ žrtva je ostala mrtva na licu mjesta
Nije se dugo mučila
Al su se liječnici dugo borili za život počinitelja zločina
Koji je sigurno dugo razmišljao prije nego ga je odlučio počiniti

O tome svjedoče i dugačke kolone osmrtnica u dnevnom tisku
Nekako se sve češće s njih smiješe mlada lica
Stari su valjda već izumrli prije dugo vremena
Koje je lagano gmizalo kraj nas
Ali mi ga nismo zamijetili jer smo bili zauzeti vođenjem
Dugih i zamornih pregovora o prekidu vatre
Ili dugim akcijama nazvanim kratkim imenima
Valjda da se ne bi previše često ponavljale

Ovako ćemo ih lako
I zasigurno dugo pamtiti

Neki od nas. A drugi; 
pred njima je 
Dugo toplo ljeto…

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk


Poetessa @ 20:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
177788
Index.hr
Nema zapisa.