NAZIV I SADRŽAJ - Copyright by Elfrida M.Mahulja
DON'T WORRY BE BODUL!
URA
Blog
ponedjeljak, studeni 2, 2009

VIDIMO SE DAKLE!!!? OKUPLJENI LJUDI SVIH GENERACIJA SAMO S JEDNOM MIŠLJU: ŽIVJETI U LJEPŠEM SVIJETU, U SVIJETU U KOJEM NEĆEMO STRAHOVATI ZA SVOJU DJECU, PRIJATELJE, UNUKE, SVIJETU U KOJEM ĆE PO ULICAMA HODATI NASMIJEŠENI LJUDI PRIJATELJSKIH NAMJERA - TAKAV JE SVIJET U KOJEM BIH JA ŽIVJELA. A VI!?? KAKAV JE SVIJET KOJEGA PRIŽELJKUJETE ZA SEBE I SVOJU DJECU!??



Poetessa @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 29, 2009

Sve koji osjećaju isto, pozivam da pročitaju tekst apela upućenog hrvatskoj javnosti i potpišu se!

http://www.gopetition.com/online/31749.html

Hvala!



Poetessa @ 15:42 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 27, 2009

             Nije mi drago kada ovako ostanem bez riječi, bez ideje; progonjena istodobno snažnom potrebom oglasiti se o nečemu, izjasniti se oko čega ili jednostavno obratiti se nekome. Sve ovo gore opisano proganja me već duže vremena i u tom sam se vremenu poput stare puške napela, nabila adekvatnom municijom i sve čekam kad ću više opaliti, onako u zrak kako se ispaljuju hici upozorenja... pa da se oči prolaznika ovim istim životom kojim i sama prolazim pokrenu, zagledaju prema nebu i ugledaju tamo nasmiješeno lice dječaka koji je obilježio i ispunio smislom mnoštvo; dječaka koji je morao usnuti da bi se masa probudila... postavši tako

 

FENOMEN

( LUKA RITZ)

 

I.

 

            Nemam budilice. Već sam davno odustala od te sprave. Jednostavno, u mojoj kući takva naprava se pokazala sasvim besmislenom. Jednolični tonovi ili zvonjave nešto su što moji ukućani prečuju, a ja sama kad i čujem, takve zvukove bez imalo muke uklopim u san. Rezultat je porazan, a iskazuje se kroz kašnjenja na posao, u školu. Kroz suludu trku stanom troje nervoznih članova jedne obitelji... a svakome kroz glavu prolaze optužujuće misli prema drugome. Naravno uvijek je krivac netko drugi. To je jednostavno nešto što nam je ugrađeno u naš mentalni sklop.

            Kako prođe sve, tako završi i ta jurnjava. Na kraju svatko dođe tamo gdje je već odavno trebao biti i sve se lagano posloži na svoje mjesto ali, ostane nekakav glupavi osjećaj kako je taj dan već u startu upropašten. I onda smo nezadovoljni.

            No kao što rekoh nemam budilice i na sreću pronašla sam učinkoviti način buđenja tako da je gornja priča za mene manje-više prošla stvar. Trebala bih dakle biti i manje-više zadovoljna, zar ne!?

 

 

II.

 

            Bio je to sunčan ranojesenski dan, prije nešto više od godinu dana. Došavši kući nakon posla obično se prvo utaborimo kod staraca jer „moja mama kuha najbolje“. I koliko god sam puta čula milijun razloga radi čega ne valja živjeti blizu roditelja, ovaj razlog čini mi se dovoljno dobrim da ne smatram kako sam učinila grešku odlučivši živjeti u istoj kući s njima. No to je stvar pojedinačnog izbora i nije tema ove priče, našlo se tu radi čisto kronološkog podatka.

            Bacila sam dakle torbu (poput školarke) na kauč i krenula prema stolu za ručavanje kada sam krajičkom oka snimila naslovnicu novina odloženih na stoliću... 


Kosa... prekrasan osmijeh... magnetizam... ali, fotografija je crno-bijela i ne sluti na dobro. Luka Ritz, prekrasan mladi čovjek u tom je trenutku postao i moje dijete. Njegova je kosa poput kose mog sina, njegov je srdačan osmijeh pun topline poput osmijeha mog djeteta – na toj fotografiji je i moje dijete. Ali Luke tada više nije bilo pa da ga zagrlim sretna što smo se, eto pronašli, prepoznali, upoznali... kakve grozničave misli mogu zaokupiti čovjeka u trenucima spoznaje svijeta u kakvom diše. Srce koje mi se tada stisnulo negdje između grudi i usta, tamo je i ostalo i stoji još i danas. Neizbačeni krik koji reže poput noža svaki puta kad pomislim na Luku, a na njega mislim često jer, osjećam kako je on i moje dijete... Luka je svačije dijete. Svačije je dijete moglo i na žalost, još uvijek može biti Luka Ritz.


            I danas se pitam kako sam u žaru ljetne užurbanosti i niza poslova mogla previdjeti događaj. Zapravo i nisam ga sasvim previdjela, već su kako to obično biva u lokalnom tisku vijesti koje se događaju negdje drugdje (čitaj nekom drugom) postavljene negdje usput, bez fotografije i lako ih je preskočiti... sjećam se samo naslova kojeg sam iz tada mi nepoznatog razloga doslovno upamtila: „Preminuo zagrebački maturant Luka Ritz (18)“ – činilo mi se prestrašnim za čitanje, ali naslov vidim i sada kao da ovog trenutka gledam novine.

            Ljeto, godišnje doba s ništa televizije i minimumom interneta doba je svojevrsne samovoljne medijske blokade. Tako bi i Luka vjerojatno ostao prolazna vijest da nije bio rođen sa zadatkom buđenja svojih slijepih, gluhih i nijemih sugrađana i svih ostalih koji obitavaju u ovoj zemlji čudesa.

Bilo bi tako da nije bilo njegovih roditelja i prijatelja – a to sasvim dovoljno, zapravo sve govori i o Luki samom. On je bio neprocjenjiv!


III.

 

            Djeca su neprocjenjiva, ali mi to nekako olako uzimamo. I u odgoju i u suosjećanju s tuđim tragedijama. Svoju djecu uzimamo zdravo za gotovo, a za tuđu nas i nije nešto naročito briga – pogotovo ako su ljudi nepoznati nam.

            Ne mogu se pomiriti s time. Gledam ovako: Otac, majka, Luka. Obitelj Ritz = moj suprug, ja, naše dijete. Moja obitelj. U čemu je razlika??... Mi smo isti. Svi smo isti i svi smo jednako ranjivi. No jesmo li svi jednako hrabri učiniti iskorak kojega su za svoje dijete koje im je oduzeto voljom opet nečijeg djeteta, učinili roditelji pokojnog Luke Ritza!?

            Odjednom su se posložile kockice u mojoj glavi. Lukina kosa, osmijeh... roditelji koji se ne prepuštaju apatiji već kreću u borbu za svu djecu nošeni snagom ljubavi prema svojem djetetu ili točnije onom snagom obiteljske ljubavi (oh kako bih sada napisala štošta o licemjestvu, ali neću naruživati ovaj svoj tekst kojega nastojim voditi ljepotom osmijeha – Lukina osmijeha) , o kojoj čini mi se sve manje ima volje i snage uopće i razgovarati, a kamo li propagirati je ili je staviti na pročelja svojih obiteljskih kuća umjesto zastava za praznike koje prečesto mijenjaju da bi bili vjerodostojni.

            Ništa drugo nije izgledalo logičnije nego pridružiti se ljudima koje sam osjetila preko njihova djeteta svojima toliko svojima da su dio mene. Pridružiti im se sa svojom obitelji u buđenju ostalih. Buđenju za ljubav, suosjećanje, podršku i što je najvažnije za otriježnjenje jednog naroda opijenog samim sobom i svojom uslijed pijanstva preuveličanom slikom i samozadovoljstvom, radi kojih ne osjeća truljenje vlastitih korijena, temelja, nogu na kojima bi trebao stajati čvrsto.

            Buđenje za pravdu. Buđenje za kaznu. Buđenje za ravnotežu koju je tijelo na trulim nogama, zgrada na trulim temeljima ili stablo istruljenih korijena sasvim izgubilo.

            Jer, ako nas osmijeh mrtvog djeteta i njegova kosa, ako nas akcije pod okriljem noći njegovih prijatelja, ako nas toliko napisanih riječi i pjesama ne probudi... ako sve to samo uklopimo u svoj san; buđenje će ipak uslijediti; a sjetimo li se samog početka ove priče takvo je buđenje prilično kaotično i obično čovjeku pokvari dan!

 

IV.

 

            Ovo je pak vrlo skraćena verzija moje priče. Skraćena jer mi nije bila namjera pisati svoju ispovijed i biti nekakav važan lik u istoj. Ispričala sam je iz razloga što danas, godinu dana kasnije vidim kako je smrt Luke Ritza te sve ono što je uslijedilo naročito od jeseni prošle godine, a vođeno od strane njegovih prijatelja i roditelja postalo buđenje koje se poput lančane reakcije širi još uvijek.

            Luka Ritz, veliki čovjek malih godina pobrinuo se za to naše buđenje svojim velikim srcem, zdravim razmišljanjima i radošću kojom je živio svoj prekratki život (no čak i to nije razlog za apatiju – jer, njegov je život bio ispunjen vrijednostima koje nekoga na žalost nikada i ne dotaknu; a što ispunjenije živiš to ti vrijeme brže prođe, nije li tako!??). Oko svojih je roditelja stvorio i još uvijek stvara krugove pozitivnih misli koji se koncentrično šire i u koje je držeći se za ruke okupljeno sve više i više probuđenih ljudi.

            I znate što!? Sama pomisao na Luku sve češće mi mami osmijeh. Isti onakav kojim se i sam smiješio. Primjećujem ga sve češće i na drugima i znam da nas ima mnogo mnogo s istom ili sličnom pričom koja počinje crticom o budilici.

 

***

 

Ovim tekstom pozivam sve ljude koji žele dobro za svoju djecu, unuke, prijatelje, poznate i nepoznate ljude da dođu na 2. koncert u spomen i sjećanje na Luku Ritza i protiv nasilja „SVAČIJE JE PRAVO ŽIVJETI 2009.“ , u nedjelju 14. studenog, točno u podne na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

 

Vidimo se!

 

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

             

Poetessa @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 6, 2009



sasvim rijetko silazim u grad
nikada bez dobrog pravog razloga
a kad krenem iza prvog ugla
uvijek ista sjena urinira po hlačama

ja se ne obazirem

prolazim kraj mjesta na kojem ubili su anđela
tu se svaki put o istu suzu spotaknem
sasušenu mrlju krvi tiho dotaknem
a kad se podignem

ugledam svoj grad

on za mene ne mari
već se ludo zabavlja
povlačeć' za rep
Sotonu.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, lipanj 12, 2009


sjećanje 
lepršavo poput kose
pune uvojaka
na licu dječaka
obavija danas dan
i nema mraka
na ulicama grada
po kojima niču svijeće
kao cvijeće
majci darovano
i nema vjetra
samo drveće
kroz mlado lišće
jedno ime cijelog dana
šapuće 
da ga čujemo
da se sjetimo
pa kažem VOLIMO TE
i ne lažem 

LUKA!

                        Elfrida Matuč-Mahulja/Krk


Poetessa @ 10:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 22, 2009



Poetessa @ 00:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008

                                                               Suzi


tu smo pored staklenog zida
bez vrata i brave
ti i ja i naša djeca i ljubav 
za koju nema opisnog pridjeva
a onda s one strane naša djeca 
bez nas
i ti i ja ostale same s ove strane
i sve to u isto vrijeme i jednako
bez pravog objašnjenja
sad imamo znanje koje i nije
pravo znanje već više rukohvat na
sliskom terenu
imamo vjerovanje i poneku slutnju
nakon buđenja iz sna
pune nade da postoji nešto
da postoji mjesto prolaska i susreta
između ove 
i one strane
staklenog zida bez vrata i brave
u našim očima izniklog preko noći
tek tako u trenu
koji traje beskrajno.

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 20, 2008

Strašno već dugo i često pišem aludirajući na sve loše što se događa. Često me se prozove za ogorčenost - ne znam samo kako ne biti ogorčen i koji je grijeh biti ogorčen kada vidiš što se zbiva, a kako ljudi zatvaraju oči i pate od nesuosjećajnosti sve dok nesreća ne dotakne i njih same.
U takvom trenutku svi tražimo da drugi suosjećaju s nama. Jedan banalni primjer je događanje rata u Hrvata, kada smo vapili za time da drugi (druge zemlje) shvate što se kod nas događa i jako nas je rastuživalo što je to shvaćao malo tko. Sada smo mi takvi isti usprkos groznom iskustvu proteklog rata. Nismo naučili voljeti druge. I to je strašno. Naravno, teško se živi. Svaka medalja ima dvije strane. Život u Hrvatskoj postao je borba za opstanak. Sve je to jasno i prihvatljivo. No nije prihvatljiva hladnoća srca, nezainteresiranost za drugoga, uskogrudnost i sebičnost u koje smo se dali uvući. Zato zvonim na sva zvona, često se obraćam majkama:

Pogledajte svoje dijete (moje ima istu kosu kao Luka i puno na Luku podsjeća). Poljubite ga. Pomilujte po kosi. Pokrijte ga pred san. Dignite se u noći pogledati ga sa smješkom kako spava...

Lukina mama to više nikad neće moći. Ni Luke Marinca. Ni male Nike. Ni Kristine. Ni Josipa... predugi je spisak tužnih majki. A mislili smo da je rat gotov.
Ljudi budite sućutni, budite podrška roditeljima čija je tuga nezamisliva i nemjerljiva. Oni nas trebaju. Naše reagiranje na nasilje koje mora biti zaustavljeno.

Na dnu mog bloga stajat će najnoviji spot grupe "Adastra" za pjesmu posvećenu Luki Ritzu "Surovi grade".
Apeliram na vaša srca - gledajući Lukino ljupko lice - PROBUDITE SE. Razmislimo kako možemo najbolje pomoći kako žrtve ove djece i njihovih roditelja ne bi ostale dijelom statistike besmisla jedne države koja se sama prozvala RAJEM NA ZEMLJI!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 9, 2008


Dakle ovako; prvo moram priznati kako sam ovaj post već pisala. I nakon što sam sretna pritisla „spremi post“ dobila sam košaricu. Izbacilo me i moj je post otišao u vjetar. Sad pišem prvo u Wordu, a onda ću Vam ga postaviti na blog. Ovaj put me neće zeznuti!
A nije da mi se događa prvi put…
 
Neću vam prepričavati koncert. To ste već imali prilike pročitati i u novinama i na raznim portalima. Mogli ste vijest vidjeti na dnevnicima svih TV kuća. Ovo je priča tročlane obitelji, koja se digla rano ujutro kako bi krenula po ne baš obećavajućem vremenu, kako bi bila na glavnom trgu glavnog grada s prijateljima. Kako bi bila tamo za Luku. Kako bi bila dijelom nečega što mi kao obitelj smatramo važnim.
 
I evo nas, tu smo danas. Puni dojmova. Pozitivne energije koju smo primali i pružali jučer na trgu sa svima: s mama i tatama s malom djecom; s bakicama, s mladima u invalidskim kolicima i onima koji su nosili transparente „FREE HUGS“, s dečkima i curama koji su poznavali Luku, s njegovim bendom, s bendovima koje je volio i s Lukinim roditeljima.
Osobno sam cijelo vrijeme zapravo bila ona djevojka iz ranih osamdesetih: indijanske pletenice spuštale su se do pojasa preko, meni prevelikog džempera petrolej zelene boje. Ispod platnena široka suknja, na nogama visoke šangajke. Lička narodna torba potezala se za mnom i mela ulicu… povrh svega SMB komandosica. Azra u glavi ili neke rock laganice Led Zeppelina… Zagreb je, meni koja ne živim u njemu, mirisao kao jučer. I rado sam dolazila.
 
Moje dijete stoji kraj mene na koncertu. Dečko duge guste kose. Promatram ga dok me ne gleda. On proživljava koncert duboko. Vidim da mu je izraz lica ozbiljan. Znam da sluša glazbu i znam da promatra veliku Lukinu sliku na pozornici. Ispred nas čovjek s malim djetetom suzdržava suze kojih su mu pune oči… pogledi nam se sreću. Nijemi smo. Ali smo tu. Zajedno. Kao da to prešutno jedan drugome govorimo.
Žestoka nas glazba nosi. Imam potrebu tresti glavom – tresem. Dižem ruke, plješćem, vičem, pjevam… Znam da mi to ovdje nitko neće zamjeriti. Svi smo zajedno, sve životne dobi i dobro nam je!
 
Nebo surađuje. Stavlja prekrasne kulise sunčana dana s lijepih 18 stupnjeva Celzijusa na Trg sve dok koncert traje. Mislim na Suzanu, namigujem nebu. Razumijemo se mi.
Koncert završava, kulise više nisu potrebne – ponovo oblaci i pokoja mala kap kiše…
Ugodno druženje s prijateljima na kavi, uskoro ćemo natrag na svoj otok. I u automobilu raspravljamo kako smo događaj i svo današnje prekrasno iskustvo mogli radi, recimo lijenosti i propustiti.
Pitamo sina da li je zadovoljan. Kratko odgovara: Ja bih to ponovio!
Mi smo sretni roditelji.
 
Danas je mali bio na misi. Pogađate – u majici „I JA SAM LUKA RITZ“.
 
Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, studeni 1, 2008



ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rođe anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

                     Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Poetessa @ 14:20 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
utorak, listopad 28, 2008


srest ćemo se jednom
tamo gdje ulice ne nose ime
i sjetit ćemo se 
da znamo se oduvijek
iako se ovdje poznavali nismo
srest ćemo se jednom
dozvati se osmijehom 
a ne imenima
zvat ćemo se onako 
kako nam se zovu pogledi
i pričat ćemo glasno
smijati se veselo
a nitko nas dolje neće čuti
jer ovdje još samo
vjetar šapuće u kosi
a ulice ne nose ime tamo
gdje ćemo se sresti.

                           Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 27, 2008

Dijete koje se je izdignulo iznad svih nas, kako bi nas možda poučilo o vrijednostima života, na koje smo zaboravili!




Tekst pročitajte OVDJE!


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk


Poetessa @ 08:18 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, listopad 25, 2008



zemlja je ova kuća od stakla
stanari njeni krvare često
zbog neznanja
slijepog vjerovanja
naš je Mojsije u odijelu luđaka
svezao kravatu ispred ogledala
pa svima po redu 
udijelio bijedu
umjesto obroka 
i poveo izabrane
u tisućitom pokušaju
kroz krvavo more
ka obećanoj zemlji
svetaca - junaka
zemlja je ova kuća od stakla
i u njoj vječni oganj gori
ova je zemlja kuća od stakla
raj u devetom krugu pakla


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 19, 2008



UPALIT ĆU MALENU SVIJEĆU

Idem... upaliti malenu svijeću
za malenog čovjeka...
moga čovjeka... malena svijeća


mirisat će na vaniliju... poput
tebe, malena čovjeka
moga čovjeka... dok sam te ljubila


Gledat ću njen slabašni plamen
i tiho te dozvati
malenim plamenom... za malenog čovjeka
moga čovjeka


I nasmijat ćeš mi se sa slike
onako,
malenim smiješkom... malenog čovjeka
moga čovjeka


s kojim si se od mene rastao...
i zato idem
Upalit ću malenu svijeću.


 
Elfrida Matuč-Mahulja                     


Poetessa @ 19:16 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 5, 2008


Boje jeseni razlivene uz cestu
U automobilu šuteći slušamo pjesmu 
Stariš onda kad o tome
sam doneseš odluku

Medeno žuta slijeva se s granja 
U vinsko crvenu 
Miriše osamdesetdruga u Zagrebu 
Vrijeme je za nas stalo odavno 

I pitamo se što zapravo radimo tu 
U ovom pogrešnom vremenu 

Gradom šeću kolateralne žrtve napretka 
Bez ideja, namjerno dementni s psihozom u očima 
Prepoznajemo u svakome omiljeni lik iz crtića 
Jer vrijeme je za nas stalo prije Dnevnika 

I pitamo se što još radimo tu 
U bezbojnom gradu u posve krivom vremenu. 

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 24, 2008


što bih ja nekome pričala o ljubavi??
ljubav se ne podučava.
ona se živi. i
prije ili kasnije svaki će se netko i
svaka će se neka spotaći o 
duboki pogled koji se utisne u dušu
i sva prošla 
i buduća sjećanja. a tada će zajedno
jedne ljetne večeri zaključiti da 
zvijezda zapravo ima puno više nego
ih je netko ubilježio u karte svemira.
i bit će sretni. 
neki oni - par.
neće trebati moje pjesme o ljubavi
niti one nekoga drugoga.
svi smo bili djeca.
i trebalo nas je podučavati.
o svemu, osim o ljubavi. bar smo mi to
tako mislili tada. 
neke godine davne. o davne godine neke
svi isto mislimo u pravilu
u isto vrijeme. stasitosti.
i zapravo se ne sjećam
a držim da je vrlo važno 
- kad već nama nisu-
ovoj djeci danas reći
da su mesar i kasapin ista stvar.
da stvar! samo bezvrijedna stvar.
kao nož. kao noževi.
s licem.
i zato sve rjeđe pišem

pjesme o ljubavi.

                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
 
Poetessa @ 23:33 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
177788
Index.hr
Nema zapisa.