NAZIV I SADRŽAJ - Copyright by Elfrida M.Mahulja
DON'T WORRY BE BODUL!
URA
Blog
utorak, veljača 12, 2008

     - Ma znaš što, Lidija; dosta mi je zaista! Ovaj put si pretjerala.
Izrekavši te riječi s neskrivenim prijezirom, Robert je izašao iz malog zajedničkog stana u centru grada i iz Lidijina života, snažno zalupivši vratima. Definitivno. Zauvijek.
Vjetar koji je divlje puhao zviždukom se uvlačeći u stare zgrade, rušeći kanalice s ostarjelih krovova te razbacujući smeće inače prilično urednom ulicom, prikrio je svađu Lidije i Roberta i uskratio uživanje susjedima. Robert je otišao nezapaženo…
U mračnom kutu sobe, nepomična kao sfinga, Lidija je ostala sjediti u svojoj žutoj fotelji noktiju zarivenih u mekane naslone. Zepterov kamin imitirao je vatru igrom svjetla i sjene i okrećući strujomjer, bacajući na mladu ženu crvenkastu svjetlost poput pravog plamena.Njezin položaj bio je sasvim neprirodan. Izgledala je poput slike na ekranu zaustavljene pauzom, radi fiziološke potrebe vlasnika daljinskog upravljača, usred scene podizanja s fotelje koje prethodi nekoj dramatskoj sceni.
Jedino su se suze kretale. Tiho i nečujno niz Lidijine obraze i bradu, kapljući na skupocjeni debeli sag od čiste runske vune kojega su zajedno kupili prije godinu dana.
-Gotovo!!!, usklikne Majda na glas. Ispravi leđa protežući se u stolici ispred kompjutera i masirajući si vrat. Oči su je pekle, a noge su joj već trnule od dugotrajnog sjedenja.
Gotovo, napokon. Još samo pregled i ispravljanje grešaka i mogu ponosno izjaviti da sam svoju obvezu ispunila. Moj je dio posla završen. Kakvo olakšanje i kakvo zadovoljstvo!
- Khm, začuje se muško kašljucanje iz stražnjeg dijela sobe. Majda se preplašeno okrene.
- Tko je to!?
Pokušavala je vidjeti u polumraku tko je s njom u sobi, ali jedino svjetlo bilo je ono male stolne lampe koje je osvjetljavalo samo tipkovnicu s koje je netom digla ruke.
- Kako si smiješna Majda. I kako glupo i nemoćno izgledaš. A prije samo par minuta bila si vlasnicom tuđih sudbina. Glas je zvučao svakako samo ne prijateljski. Majda je panično pogledom tražila osobu kojoj pripada pa ponovi ustrašeno i s nevjericom: - Ma, tko je to!?
- Što tko je to? Što TKO – JE – TO?? A tko bi bio? Tko bi uopće poželio biti u ovoj tvojoj mračnoj gajbi s tobom koja si prisutna samo tjelesnom masom uvaljenom satima, danima u toj svojoj stolici!? Robert je. Otišao sam od Lidije, ako me sjećanje služi. Tvojom voljom. Ali s obzirom da sam samo tvoj izmišljeni glavni lik čija te sudbina zapravo ne zanima, zaboravila si mi reći (i meni i budućim konzumentima te tvoje jadne črčkarije) kamo sam to otišao. Kome? S čim? Nisi mi dozvolila uzeti ni najosnovnije stvari, a Lidiju si ostavila u onoj fotelji kao karikaturu. I to nezgotovljenu. Nisi nam dala šansu. Ja sam morao otići. Nikamo. Pa sam došao k tebi. Robert je govorio nervozno i tako brzo da nije mogla doći k sebi.
- Ali, ovo nije moguće, progovori odjednom ljutito. Premorena sam i to je to.
- Samo se ti tješi, nasmije joj se Robert nekako samozadovoljno. Uostalom, kada si zadnji puta noć provela s muškarcem pod istim krovom? I to još muškarcem svojih snova, jer ja to jesam, zar ne? Jesi li već riješila gdje ću spavati, ili ćeš me pustiti k sebi?
Majda se neprimjetno štipkala po bedrima kako bi se uvjerila da ne spava. Nije si znala objasniti što joj se upravo događa i odakle se glavni lik njezine priče našao u sobi s njom i kako. Napeto je gledala prema prekidaču na zidu s lijeve strane i skupljala hrabrost za trenutak u kome će potrčati prema njemu i upaliti svjetlo…
- Ne trudi se mila. Čitam ti misli. Zapravo, ja sam tvoja misao. Zar si to zaboravila? I tu sam, i u tvojoj glavi sam. Nećeš upaliti svjetlo. Dovoljno si mi već naškodila!
- Dobro, što hoćeš od mene? , skupi hrabrost upitati Majda.
- Prvo poljubac, kroz smijeh će Robert. Daj pogledaj se samo! Ustukneš na sam spomen bliskosti; pa čak i tako beznačajne poput malog poljpca.
- Prestani! ljutito zapovijedi Majda. Prestani jer ću te izbrisati. Promijenit ću ime glavnom junaku i riješiti te se po kratkom postupku.
Robert se smrkne.
- Pa, učini to. Ako baš hoćeš. Samodostatna umišljena veličino. Hajde, samo naprijed. Misliš li da će time to tvoje patetično, plagirano sranje biti bolje? Dobiti na kvaliteti?
Tresla se. Ovo nije moguće. Poludjela je, zasigurno. Ovaj put je pretjerala i poludjela je i ne primjetivši kada se to dogodilo.
- Majda, pomirljivo će Robert, sada nježnijim glasom. Smiri se. Želim samo ostati s Lidijom. Pomoć ću ti prepraviti priču. Radit ćemo cijelu noć, ali ujutro ćeš imati priču kakvu si željela, koja će te javnosti predstaviti u pravom svjetlu. Priču koja će ti promijeniti život. A i meni i Lidiji.
Majda se bez riječi okrene natrag prema ekranu na kome je Lidija i dalje plakala u onom smiješnom položaju. Ruke su krenule tipkovnicom. Ispravljala je fabulu i napravila obrat. Robert se vratio, tobož po zaboravljenu osobnu, pri čemu se Lidija uspjela dignuti iz fotelje, prići mu i zagrliti ga snažno…
Na pitanje,što je dalje bilo, čitatelji će odgovorpotražiti u svim boljim knjižarama od 15. travnja kada će se roman „GLAVNI LIK“ pojaviti u prodaji. Narednih mjesec dana, autorica će osobno predstavljati roman koji je nesumnjivo postao hit i prije nego se našao u prodaji, te potpisivati primjerke kupcima u većim gradovima.
Na naše pitanje u čemu je tajna; autorica se tajnovito nasmiješila i rekla:
- U naslovu!
- Fino si to završila Ida; durila se Majda.
- Napraviš od mene Rowlingicu preko noći, ubaciš me u knjižaru među poludjelu raju, neka im po čitave dane ispisujem autograme… I riješiš me se na brzinu.
- Što sad ti hoćeš? upitah sliježući ramenima. Za razliku od mene, ti bar imaš karijeru.
- Hoću, hmmm, recimo hoću znati kako se zovem. Kako mi je prezime. Kako ću davati autograme ako ne znam kako mi je ime i prezime. Hoću identitet!
- A jesi luda! I ti misliš da je taj detalj čitatelju zaista toliko bitan!? Kad sam bila mala znala sam za jednu Majdu. Slovenku. Prezivala se Sepe, ne znam s koliko „p“. Bila je pjevačica. Evo, ti ćeš se prezivati Pesse. Može?
- U redu. I znaš, možda čitatelju i nije bitno kako se ja prezivam, ali meni je. Uostalom, pogledaj, ni tebe kao djevojčicu zasigurno uopće nije bilo briga kako se ta slovenska pjevačica zove pa ipak si taj, po tebi nebitan detalj registrirala i upamtila. I danas je se sjećaš. Evo to hoću. Hoću da me ljudi upamte. Da im moje ime zvuči poznato i da me se sjete. Da im budem značajna i da ih razne situacije asociraju na mene. Da sam, na neki način, bitna.
- Uh Majda, nisi baš skromnih očekivanja budući sam te ja stvorila!
- Ti mene!?
- Da; ja tebe. Nego kako!? I u ovome te trenutku stvaram i u konačnosti biti će onako kako se meni bude htjelo.
- E svašta, moja Ida! A nije ti palo na pamet da možda ja stvaram tebe! Da možda upravo mome liku moraš zahvaliti neku svoju konačnu zrelost?
- Ček', ček' draga. Postavimo stvari na svoja mjesta. Što to znači da ja zahvalim tebi? Zahvaljujući tebi, zapravo zahvaljujem samoj sebi. Jer; ovo će boljeti; ti Majda ne postojiš. Ti si lik. Moj, izmišljeni lik. Zahvalit ćemo mome sinu koji mi je zauzeo mjesto pred kompjuterom pa ne mogu odgovarati na mejlove i mome suprugu koji je u noćnoj smjeni pa nemam s kime razgovarati… Jesam li bila dovoljno jasna?
- Okrutna si. I sirova. Majda zaplače.
- No, no nećemo suza! Kad si vidjela da u mojim pričama netko plače? To kod tebe Lidija provodi čitavo vrijeme plačući za Robertom. Toliko si isplakala tu jadnu ženicu da joj se suze cijede među koricama tvoje knjige. Dobro da je nije stresla struja iz onog Zepterovog kamina kraj kojega provodi najviše vremena upravo plačući. Kakvo neinventivno stvorenje! Daj molim te ne slini! Nisam ja taj tip. A i nije ovo priča za „Gloriju“. Lijepo sam ti rekla o čemu se radi. I ako želiš baš stopostotnu iskrenost, zagolicao me dragi kolega pisac svojim komentarom ove priče kakva je bila isprva. Njemu zapravo duguješ što si se i ovoliko razvila kao lik i što uopće imaš priliku raspravljati sa mnom.
- Dobro, hvala mu! Majda obriše suze uvrijeđeno. A ti si opaka!
- Jesam. Malo. Sorry stara, ali odlučila sam da se u ovoj priči ne pojavljuje glavni lik. Nema ga. Ne postoji, iako ga svi očekuju još od naslova. Vidiš kako je njegovo postojanje zapravo od minornog značaja za priču… tako ti je to i u stvarnom životu, iako svatko za sebe misli da je upravo on TAJ.
I sada bih zaista zgotovila ovaj razgovor. Prezime si dobila, a hoće li se tvoje želje ostvariti, na žalost ne ovisi ni o tebi, ni o meni.
Točka. 

Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, prosinac 7, 2007
 
 
Oduvijek sam volio voziti noću.
U ovoj zabiti u kojoj živim, vrijeme kao da je stalo. Stalo je zbog toga što ovdje živi sve manje ljudi. Enklava koja je ostala, mogli bismo reći, uživa u zaustavljenom vremenu. To smo mi malobrojni ljubitelji jedinog otoka koji je ostao čitav nakon «velikog vala» koji je promijenio lični opis pola zemljine kugle.
Ostali su pobjegli u strahu od nove nepogode.
Sada nas nekoliko obitelji gospodari ovdje. Bavimo se isključivo preživljavanjem.
 
Oduvijek sam volio voziti noću.
Sada za to imam vremena. Svake večeri ukrcam djecu u automobil pa krenemo u «šetnju na kotačima». Djeca se dive zvijezdama. Da, sada se ponovo vide.
Neki klinci imaju već i trinaest, četrnaest godina, a do kataklizme nisu vidjeli zvijezde. Zbog svjetlosne zagađenosti. Sad smo se vratili korijenima.
 
Dok vozim djeci pričam priče. Ona me slušaju s pažnjom. Neka i zaspu. Čujem kako smireno i skladno dišu. Otvorim prozor, pustim da udišu mirise šume kroz koju prolazimo. Mi budni gledamo munje u daljini i pitamo se… što li nam donosi nova oluja… Divljenje pomiješano sa strahom… divljenje suzbija strah. Priroda je ipak naša mati. Tako govorim djeci. Priroda je naš prijatelj, a ljudski ju je strah preobratio u neprijatelja. Čovjek je oduvijek živio u strahu od prirode, od njenih neupoznatih moći. I u tom je strahu želio gospodariti prirodom pa ju je počeo nemilosrdno iskorištavati i uništavati.
Priroda se jednostavno morala obraniti od čovjeka. Morala se je na neki način sačuvati od potpunog uništenja. A čovjek nikada nije niti pokušao shvatiti jezik prirode, stoga ona nije imala drugog načina osim represije. Nije moglo biti pregovora između sugovornika koji se ne razumiju.
Tako pričam djeci. I vozim noću… oduvijek sam to volio.
 
Mir se proteže otokom. Začet u automobilu punom djece kojeg peljam kroz noć… razmišljam što li ćemo kad potrošimo sve zalihe goriva… Onda ćemo valjda u noćne šetnje… i to će biti nešto! Pjevušim… neku melodiju…
 
Par divljih očiju gleda me s ceste. Ne stižem reagirati, shvaćam da sam pregazio neko stvorenje. Zaustavljam automobil, na cesti leži pregaženi crni mačak…
«Moj tata je rekao da dođe vrijeme u godini, kada se mace same bacaju pred automobile…», potapša me po ramenu utješno, najmanje od djece koju vozim.
«Da, da… ima pravo tvoj tata. I ja sam to čuo, nekada…» zagrlim maloga i predložim djeci da pokopamo mačka. Razmišljam o neopravdanom optimizmu sadržanom u citatu djeteta dok prekrivam mačji leš humusnom zemljom iz šumarka pored puta. Valjda jest humusna – ili je otrovna!? Nebitno.
Razmišljam o skrivenoj poruci koju je crni mačak na sred ceste imao za mene i djecu koju vozim… U daljini munje ne prestaju šarati nebom. U automobilu tišina…
Oduvijek sam volio voziti noću. Sada za to imam vremena. Koliko nam ga je još preostalo?


Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2007


Dragi moji,

            prešavši brojku od 40 tisuća posjeta ovom blogu, imam vam se svima potrebu zahvaliti što ste tu. Ne radi krasne brojke, jer vjerojatno ste primijetili da ona mojem blogu ne znači mnogo u pogledu nekog rejtinga ili nominacija.
             Kod mene vrijedi obratno pravilo :) što više posjeta to niže mjesto blogu na Blogeru.hr. Ovaj blog nikada nije bio predložen za blog dana.

              Srećom i mojih (opet) 40 godina, davno mi je dalo imunitet na nebitne gluposti u životu. Zato meni brojka od preko 40 tisuća čitatelja znači puno i govori još više i ovo shvatite kao moju toplu zahvalu na vašoj vjernosti i ljubavi za poeziju koju ovdje nalazite.




                OD SRCA VAM H V A L A - Ida

Poetessa @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, travanj 13, 2007
           
            Kažu za mene da sam oštra na jeziku. Jezičava?
            Zamislim se s nekakvim obostrano naoštrenim jezikom, vrlo opasnim oružjem koje mi je ujedno i veliki teret jer kad god ga isplazim, moram biti ekstremno pažljiva prilikom njegova ponovna uvlačenja u usta – da se ne bih razrezala, naravno. Ih što bi me bilo uzbudljivo ljubiti…!!!
 
            A nisam. Kunem se svime, ni-sam! Voljela bih da jesam, neću reći. Ali, na žalost nisam. Ja sam jedan šutljivi madrac po kojem skače kome god se zaželi i kako mu se god zaželi. I pišaju po meni, sline, kake, svršavaju… svašta mi rade, a ja šutim. Jer ja sam madrac. «Jogi» madrac. Ugled imena ne podiže mi reputaciju i prema meni se ponašaju kao i prema svakom drugom madracu manje kvalitetne marke. Strašno! Jest.
 
            I sjećam se svojedobno kakav je skandal izazvao neki političar svojim iskrenim iskazom vlastite recepcije ženskog stvorenja, a čime drugim nego madracem. Navalile žene na njega i njegov šovinizam… ali uskoro, na izjavu je pala zastara, žene se smirile (svaka već na neki način) i skandal bi zaboravljen.
            Tu se dobro osjećam. Bar sam svjesna svoje orijentacije i reputacije. Jednog madraca.
U svakom smislu.
 
            No, imam vrlo zašiljene olovke – to mi je opsesija od rane mladosti. I volim pisati naliv-perom – to mi je profesionalna deformacija. Vrlo sam šiljata po tom pitanju. Poput turske vojske s kolcima kad se razmaše…
            I opet ne valjam.
 
            Doduše, kao madrac se ne sviđam sebi, a kod drugih mogu proći. Ali kao zašiljeno pero… gotovo da sam u ilegali.
Djelujem. U ćeliji. Koju sam sama za sebe napravila. Poput nekadašnjih revolucionara.
            Njih su kasnije slavili, previše. Pa poslije popljuvali. Tko zna što će još s njima biti. No to je izgleda nekakav red veličina.
            Počinješ u ćeliji – da bi bio obavijen velom mistike koja privlači mase, onda te mase izdignu, pa te svrgnu. Nakon toga te popljuju (ovo već dva puta budeš sretan ako sačuvaš živu glavu)… kraj je sasvim neizvjestan.
 
            Dakle, kažu li vam da sam oštra jezika, ne vjerujte. Lažu.
            Pričati sa mnom je veliki doživljaj za ljude koji vole pričati i uživaju slušati svoj glas.
Fantastično slušam! Malo mi je ravnih.
            I ljubiti se sa mnom jest doživljaj. Ali ne radi obostrano oštra jezika.
            Priznajem.

                                                   Elfrida Matuč-Mahulja/Krk
Poetessa @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 31, 2006


- Što šutiš?
- Nemam što reći. Uostalom promatram ovaj bambus u vazi, upravo mu izbija novi list...
- Ne mogu vjerovati! I to je sve što mi imaš za reći!? Da bambusu izbija novi list?...
- Da.
- Da što?
- Da, to je sve što ti imam za reći.
- Sigurna si?
- Sigurna.
- Mislim da onda ne trebamo više gubiti vrijeme...
- Slažem se.

Muški lik izlazi. Ženski odlazi u kuhinju. Priprema si kavu. Uključuje radio, pali cigaretu, gasi TV.

***

- Ej. Ja sam! Marta kao i uvijek urla u mobitel.
- A vidim. Piše mi.
- Što ima novog?
- Novog? Ništa novog. Još jedno nadureno popodne. Još jedan odlazak. Vjerojatno slijedi i još jedan povratak.
- Dakle standardna priča... Ehhh
- Standardna priča, sa standardnom postavom glumaca. A ti?
- A što da ti pričam?
- Isto?
- Isto.
- Ja glumim da ne znam. On glumi da ne zna da ja glumim da ne znam. Long play.
- Da. I kad završi strana A, okreneš stranu B.
- E. I može se tako vrtit dokle god ima struje.
- Heh, ili dok ne crkne mašina koja ju vrti.
- Samo me strah da sam ja ta mašina koja će crknut.
- Nema straha. Brzo će te prežalit.
- A misliš da to ne znam!?
- Ne. Žene se rađaju s tim saznanjem kao s kodom.
- I kog se kurca onda sekiraju za sve one koji će ostat "na milost i nemilost" ako se njima što dogodi!?
- Ma to se podsvjesno tješimo da smo potrebne.
- Bit će da si u pravu.
- Bit će...
- Ajd bok.
- Ajd čujemo se.

***

- Jebote opet je poskupio benzin!
- A tu si!
- A di bi bio!?
- A ne znam ja. Negdje gdje ne gubiš vrijeme. Valjda.
- Kujo sarkastična.
- Nekad si to volio...
- Volim i sad.
- Hm...
- Dođi ovamo.
- Da tata!

Trebam li vam namignuti!??


                                     E.M. Mahulja/Krk
Poetessa @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 30, 2006


Danas ideš k' njoj. Mirna to zna.
Zna po tome kako mirišeš.
U njenom krevetu nikada ne mirišeš tako. Odaju te sitnice.

Pjevušiš brijući se. Pereš zube... Mirna se pravi da ne primjećuje. Ispraća te s osmijehom.
Daje ti i svakodnevni poljubac.
Nada se samo da ćeš se riješiti svih stidnih i ostalih dlaka te neke druge. Jer sve će prožvakati,
ali sorry, dosta joj je i svojih dlaka...

Dlake, ne podnosi. To joj je negdje u podsvijesti. Ta dlakofobija.

Odlaziš, sjedaš u auto i nestaješ. Mirna će popiti kavu.
Urediti će se, izaći u grad...
Možda nešto i skuha. Pa zamrzne. Tko zna, moglo bi zatrebati. Ponekad si i kod kuće.

***

"Zar baš moraš otići na taj seminar Mirna!?"
"Ne. Ali želim. Malo promjene ponekad i meni treba..."
"Promjene??"
"A-ha... svakodnevnica dojadi, zar ne!? Pa ti si dobro upućen u te stvari."
"Kako to misliš?"
"Ne mislim. Misliti je naporno. Ja to jednostavno tvrdim."
"Što bi to trebalo značiti?"
"Da Mirna ide na seminar."
"A ja!?"
"Ti imaš ručkova za mjesec dana u zamrzivaču. Samo ih moraš ugrijati."

***

Pitaš se zašto joj je mobitel stalno isključen... nervozan si. Ne jede ti se.
Najradije bi sjeo u auto i krenuo... eh, da ti je vidjeti gdje je ona (i s kime) u ovom trenutku...
Hmm...
Još jedan pokušaj... Zvoni! Op-saaaaaa!
"Što je mili?"
"Zašto mi se ne javljaš? Stalno si isključena!"
"Kakva briga, zlato! Pa na putu sam, a tunela kao u priči! I što je tako hitno, pa nismo se vidjeli puna dva sata!??"

                                                     E.M. Mahulja/Krk
Poetessa @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 29, 2006



Pa… lagala bi kad bi rekla da joj je smetalo njegovo zavirivanje u njenu privatnost. Bio je toliko uvjeren da je neprimjetan, da je, kako to već s muškarcima biva, postao nepažljiv. Tada ga je skontala… i započela igru, koja je oboma prijala.


 

On zgodan i mlad, ali iz nekog razloga uvijek sam. Dok nije shvatila da je mjesecima promatra, mislila je da joj je susjed peder. Kad bi se sureli na ulici, ispitivački ga je gledala tražeći bilo kakav feminizirani pokret – nije ga bilo. Brzo bi skretao pogled. Postiđeno.

Ona, dobrostojeća gospođa. Dakle udata. Muž biznismen. Dakle vječno na službenim putovanjima. Ona, najčešće sama. U dosadi.

 

Sakriven iza zavjesa provodio bi sate gledajući je kako se češlja, promatra se u ogledalu, maže pomadama… gledao bi je i onda dok je sama sa sobom otplovljavala u maštu ispunjenu strašću, guze visoko podignute u pravcu njegova prozora… Bože kad bi znala koliko su puta svršili zajedno.

Nije znao da je znala. I da se namješta namjerno – za njega. Palilo ju je saznanje da je promatra istovremeno vježbajući desnicu… konačno, nešto su radili zajedno.

 

I dobro im je išlo.

 

A možda im i danas još ide… Dugo se nismo čule.

 

                                       E.M.Mahulja/Krk

 

Poetessa @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 27, 2006

U sebi je imala nešto od instinkta vučice.
Vučice, izopćene iz čopora... u koji se ni po kojoj temi nije uklapala. Slobodni strijelac, dakle. Zanimljivo je da se u slučaju takvih jedinki, uvijek ponavlja ona stara pjesma: svi znaju sve o njoj.
A ne zna ni ona sama.

Vučica ne srlja nikuda, ali oku promatrača, izgleda lagano nervozna, dok trčkara uokolo njušeći tlo, zastajkujući s vremena na vrijeme, njušeći zrak... pa se odjednom zatrči u nekom pravcu i ubrzo je izgubiš iz vida... savršen opis žene!
Čitavog života u lovu.
Čitavog života njuši zrak. Ne bi li onjušila negdje miris mužjaka.
Ne bilo kojeg.
Jačeg od sebe.

***

"Volim kad me leđima pritisneš o zid... zarobiš me težinom svoga tijela, oko kojega ću omotati noge. I volim bit u zraku... tvoje ruke pridržavaju me na tebi odgovarajućoj visini"... šaptat će mu preblizu njegovim usnama... " upotrijebi maštu... I reci zaboga već jednom nešto više od slova M ponavljanog pet-šest puta!"... zadržat će za sebe...

***

Ne pitaj je zašto te je tako izgrizla!
Mora nešto učiniti i za sebe.
Vučica s početka ove priče... u lovu na mužjaka. Jačeg od sebe.



                                              E.M. Mahulja/Krk
Poetessa @ 11:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, svibanj 19, 2006


Uobičavao bi svoga maloga nazivati pitonom... Bože; što sam mu se znala smijati! Tragikomično je bilo gledati ga kako, nakon seksanja sjedi na rubu kreveta i igra se smežuranim ćevapčićem zvanim "piton"...
 

Svejedno, voljela sam ga. Da, i njega i njegova pitona.

Nekako smo se fino nadopunjavali. Ili smo možda samo znali pronaći ono najbolje jedno u drugom. Ne znam. Ne mogu ništa sa sigurnošću tvrditi.

Osim da je tu svakako bilo kemije i kemijanja... Voljela sam njegov miris. I okus. Da i njegov i pitonov...

 

Kao i svako muško stvorenje, pretvarao se da zna sve o ženama (dakle i o meni). Vjerojatno je želio ostaviti jak dojam.

Da je pak išta znao o ženama (a samim time i o meni) znao bi i da mu je to pretvaranje bilo sasvim suvišno. Nepotrebno.

 

Dojam ostaviš. Ili ne ostaviš. Spontano.

 

I predavanje u krevetu (onda kad bi od pitona nastao ćevapčić) o tome kako je muškarcima silno potrebna Viagra, jer žene počnu uživati u seksu tek nakon četrdesete; a oni upravo tada počnu lagano gubiti spolnu moć... ehhhhhhhh... Znaš ono kada se okreneš na bok, gledaš ga  smiješeći se glave oslonjene na svoj dlan... On priča... priča li ga priča, i uživa u svojoj pameti zato jer ga gledaš, sa smješkom i šutiš... Kad bi znao! Kad bi znao da ti zapravo promatraš njegove usne, vrat, miluješ pogledom prsa, uške i mislima si tristoosamdeset svjetlosnih godina daleko od njegove priče, koju zapravu uopće ne čuješ... isključila si onaj centar za sluh...

 

Ti uživaš u njemu ( i ja naravno). Ne u seksu. Žena uživa u svom partneru. Kada uživa u njemu onda uživa u svemu što se njega tiče (pa i u seksu). Onda uživa i u onom ćevapčiću kojega on naziva pitonom... Žena uživa u kompletu. Ili ne uživa uopće.

 

Obećao mi je da će o ovome razmisliti...

 

Zato se više ne budimo zajedno. On, ja i piton.

                                           E.M.Mahulja/Krk


Poetessa @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 15, 2006


Eva ne nosi gaćice.
I ne shvaća zašto se radnje erotskih priča uvijek događaju u sobama uz svijeće i šampanjac... moguće i uz vatru na kaminu.
Sretnik će uhvatiti priču u kojoj se radnja događa na podu, na nekoj koži koja smrdi na ovčetinu, davno ustrijeljena jelena ili krepanu kravu...
Eva zna što hoće.
Dosadno joj je u životu. I traži uzbuđenje. U krcatim tramvajima u određeno vrijeme. Kada je u zraku vonj muškog znoja. Oh kako je to pali!

Stiješnjena između dva muška tijela, obješena o rukohvat, oslanja se malo na onog ispred što joj je leđima okrenut, pa malo na onog iza sebe, namjerno ga guzom gađajući u osjetljivo mjesto... sve dok to mjesto ne počne osjećati i dok ne namiriše želju...
Tobož će hvatati ravnotežu, u raskoraku. Mirisi se razumiju. Ne treba znati tko je iza nje, kao ni on tko je ispred njega.
Ženski raskorak i njegovo osjetljivo a u tvrdoći već i bolno mjesto... komuniciraju. Sami.

Tramvaj im pomaže u transmisiji pohote.
Nagla kočenja su više nego poželjna. Eva obožava semafore.
Pridiže se na prste, samo to. Ostalo obavlja stara tramvajska kanta. Mmmm kako se fino trljati o njega.
Nema on ništa protiv. Dapače. Upire se o nju kao pomahnitao. Već i dahću, ali okolina ne primjećuje. Sve se dobro uklapa u omarinu uznojena prostora...

Eva zna. Nije joj prvi puta.
Izlazi na slijedećoj stanici. Vlažna i uzbuđena.
Poklanja još pogled, osobi koja je iz tramvaja gleda velikim staklenim očima zvijeri... kojoj su upravo oteli plijen iz čeljusti...
Eva se smije. Neodoljivo.

Nasmije se i on. Evina zvijer za današnji dan.


                                                                 E.M.Mahulja/Krk

 

Poetessa @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 14, 2006





Kad se nađeš u predvorju sna… otvaraš prozore svoje duše i razgrćeš zavjese kojima je zaklanjaš od tuđih pogleda, redovito. Onda se udobno uvališ u svoj pohabani naslonjač i noge podigneš na najbliži komad pokućstva. Osluškuješ noć i razmišljaš o tome hoće li te tko omesti u tvom meditiranju, kako to već obično biva…

 

                Prostorija u kojoj se nalaziš ubija želju za životom svojim sivilom i bezličnošću. Jedino toplo što se u njoj nalazi je stara električna pećica sa tri rebra od kojih dva ne rade – već odavno… ali koga za to briga. Dok sjediš u tom prostoru, osjećaš se isto tako bezličnim… i želio bi biti negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu.

 

                Negdje gdje se ovaj isti mjesec ogledava u mirnoj površini mora iz čijeg ljeskanja izranja silueta žene koja ti hita u susret. Gdje miriše plićak, gledao bi zvijezde kroz njenu kosu kao kroz mrežu među svojim prstima. Svjetlucavu meku mrežu… mirisnu. Bilo bi divno osjetiti obline njena tijela kako se pripijaju uz tvoje… obline koje se samo naziru ispod tanke haljine… da, bilo bi zaista divno sada je čvrsto primiti za bokove i pritisnuti uz sebe snažnim stiskom koji budi rijeke požude praveći od njih bujice… i biti siguran u ono što želiš, a imati to u svojim rukama… toplo i podatno. Tijelo žene…

 

                Plovio bi njime poput mala čamca na pučini, svladavajući njegove valove i hridi, krotio žestinu njegovu i bio posut kapima slankastim od kojih žeđ postaje sve žešća. Uzimao bi ga rukama, kušao usnama i pod jezikom, a tijelo žene… tijelo bi te žene njihalo poput mala čamca na pučini i pokazivalo ti smjer prema maloj sigurnoj luci koja baš tebe čeka, da te sakrije od nevremena, da se u nju skloniš i osjetiš onaj jedva dočekani titraj uzbuđenja što si je pronašao u trenu svog ulaska kroz uski prolaz koji do nje vodi… male luke za tvoj čamac… tu bi ostao, uljuljkan, umiren i siguran.

 

                Zaspao bi spokojan na svom moru… tijelu žene, negdje s usnama ispod njenih grudi, upijajući njene mirise… zaspao bi s nježnim povjetarcem njena daha i nježnim dodirima prstiju na svom licu… kad bi bio negdje drugdje; na nekom sasvim drugom i drugačijem mjestu. Negdje s njom… sretan, na onaj način kojega već dugo nisi osjetio… potpun.

 

                Povratak u realnost uvijek je iznuđen iritantnom zvonjavom telefona. U prostoriji je hladno i miriši na vlagu. "Izvolite!" javiš se odsutno s dozom agresije u glasu, bijesan što te baš svaki puta netko prekine u sanjarenju… "Halo, sorry ako sam te probudila, ali osjetila sam odjednom silnu potrebu javiti ti se…, znaš pomislila sam da ti možda nedostajem." njen glas miluje te usred noći i ulazi kroz prozor tvoje duše… "Svašta od tebe…" prozboriš samouvjereno… a onda, nakon što si je se naslušao, usudiš joj se ipak reći: "Kada te ovako čujem imam osjećaj da si tu, u prostoriji preko puta i da ću te ugledati, otvorim li vrata."  "Ali nisam" reče ona "dođem te samo malo pomaziti glasom i zaželjeti ti laku noć." "Laku noć…" kažeš, poprativši te riječi dubokim uzdahom, kojega možda ni sam nisi svjestan, ali ona ga svaki  puta čuje…

 

                Čekaš da prva spusti slušalicu… i pogledaš na sat. Jutro je već, novi dan… opet si radi nje izgubio noć. "Svašta s njom…", pomisliš, a misao je neodređena… negdje između tuge, sreće i ljutnje. Svaki, baš svaki put.



                                                          E.M. Mahulja/Krk

 

               

Poetessa @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
177788
Index.hr
Nema zapisa.